srijeda, 31.10.2007.

...all my life I've been waiting for you to bring a fairytale my way, been livin' in the fantasy without meaning, it's not okey, I don't feel safe...



zadnji dan mjeseca listopada...mda...sad bi kao trebala napisati nešto pametno...mda...ovaj mda se malo prečesto pojavljuje...mda...evo ga opet...no, ovaj tjedan je bio beeeed...oke, škola je trajala samo 3 dana i nisam u ta 3 dana dobila ni jednu ocjenu manju od 5, ali...u ponedjeljak mi se dogodilo nešto strašno...mislim, ne direktno meni, nego mojoj ani...mojoj best frenduši iz razreda...mda...ispisala se iz škole...i to da samo znate razlog...ne smijem zapravo ništa napisati jer sam ja zapravo jedina osoba koja zna razlog, a pošto ovo čitaju neki određeni ljudi, bolje da ništa ne govorim...samo bi htjela reći da je užasno da se takve stvari događaju danas, u 21. stoljeću...oke, niko ne zna o čem pričam, ali ljudi fakat je strašno...u ponedjeljak, kad sam saznala za to, shvatila sam da sam ja zapravo sretna osoba...hmmm, sretna s obzirom na to da nemam dečka i da užasno patim zbog jednog...no stvar je u tome da mogu i zapravo moram biti sretna što uopće imam ovakav život...i, ma kolko god se ja žalila, neki ljudi bi bili sretni da žive kao ja...dakle, ja sam sretna...mda...uopće se tak ne osjećam, al doro...no, od ponedjeljka sam skroz u bedu jer znam da više ništa neće biti isto...jako mi već sada fali moja ančica...i što je najgore od svega, ne znam hoćemo li se ikada ponovno sresti......joj, moram držati jezik za zubima...sve što joj se dogodilo zapravo je skroz nevjerojatno...ko u nekom filmu...i gore...mda...
nego, trudim se napisati nešto pametno kaj će ljudi čitati, ali jednostavno ne mogu...još uvijek sam pod dojmom ovog gore napisanog i jednostavno se nemogu pomiriti s tim da nema moje ančice...no, sad 4 dana odmora...ali, nekako me ni to ne veseli...užasno sam tužna zbog ovog svega...u posljednja 3 dana uopće se ne smijem, u školi mi je fakat krenulo, ocjene su savršene, ali mene ni to ne veseli...
e ljudi fakat ne znam kaj bi još napisala...moj život trenutno je pretužan i neam nikakvu inspiraciju...znam da je post bezveze, ali stvarno sam se trudila da tako ne ispadne...ne znam...idem sad...trkeljam gluposti...pozz svima...e da, i komajte mi malo više...pozZz
ana, volim te!

ponedjeljak, 22.10.2007.

...jer moj je život igra bez granica, umorna priča, trganje stranica na kojim ništa ne piše, jer moj je život vječito padanje, kad zbrojim poraze ništa ne ostane, samo još vučem navike i sve na tome ostane...



helouuu!!!!! ljudofi, ne stignem baš pisat u zadnje vrijeme...školaaaaa...ah, ne ide mi baš u zadnje vrijeme...mislim, ja učim i sve al jednostavno ne znam kaj mi je...ja fakat puno učim, a nemrem nikak dobit 5...hau ruuud...mislim, ljudi koji ne taknu knjigu dobe istu ocjenu ko ja koja se fakat mučim...ne znam...bez obzira kaj sam prošle godine prošla s 5 i sve je bilo super, ne znam oće li mi to uspjeti i ove godine...fakat je težak drugi razred...
e danas sam jedva došla do kuće...od jučer navečer pada kiša bez prestanka i još užasno puše...i ja danas imala onaj mali sklopivi kišobran i idem s curama iz škole i vjetar mi ga je prvo zatvorio, a onda strgo...i nastavim ja onak sva jadna, ful mokra koračat prema kući, al nemreš hodat...to je danas tak puhalo da me skoro odnjelo...e ne izlazim van dok se vrijeme malo ne smiri...i gledam cijeli dan na telki kak u lici pada snijeg...aaaaaaaaa...da je bar tak tu kod u zgu... ja obožavam snijeg i sve zimske sportove...mislim, totalno je glupo vrijeme...ful je hladno, užasno puše, pada kiša...bilo bi bolje kad bi pado snjieg...al ne, mora kiša...tak je sve depresivno nekak ovo vrijeme...baš se nekak bezvoljno osjećam...njah
no, donjela sam jučer jednu odluku...koja niiiiije dobra...i sad mi je malo žao, ali nema više povratka...joj, mrzim kaj lako puknem na najmanju sitnicu i onda kad poludim donesem neke užasno glupe odluke..grhgrh, ljutim se na sebe...
nego, danas smo pisali zadaćnicu...jedna od tema je bila: različitosti...e kak su me naživcirali neki ljudi iz razreda...svi su u zadaćnici poečli onak srat da smo svi jednaki, da je ovo svijet ljubavi, da nebi trebali nikoga izbjegavati zato što je drugačiji...koji su pozeri ti moji razredni kolege...lol...ne ozbiljno...svi sad neš seru kak smo svi jednaki, lijevo desno, a baš u razredu imamo jednog tipa kaj izgleda ko stiv urkel...i isto je tak štreberko ko urkel i nitko se ne želi s njim družit...svi ga izbjegavaju i smiju mu se, a danas tu seru i pišu kak smo svi jednaki i kak se svi trebamo družiti bez obzira na različitosti...pa kaj se onda ne družite s tim dečkom??? [neću mu spominjat ime, nebi bilo lijepo]...


morah stavit ovu slikicu...tak je predivna...joj, želim da nam snijeg što prije padne...voljim zimu...
uredila sam malo blogec...promijenila sam malo dizajn i uredila boxeve...nadam se da vam se sviđa sad...
no, odoh ja...osjećajte mi se pozdravljeno...voljam vas...kiss

utorak, 16.10.2007.

...vezala me tuga svojim koncima, tražila sam ljubav na krivim mjestima, što samoća čini ja najbolje znam, čovjek nije rođen da bi bio sam...



moje drage kolege
evo napokon novi post...a kaj da vam kažem?!? neam baš vremena posljednjih dana...škola me ubija, jučer sam dobila 3 iz fizike...grgrgrh...no ostale ocjene su oke....jučer nas je raska razmjestila...aaaaaaa buuuuuu...al dobro, nije ni sad tak loše...iak više ne sjedim s mojom ančicom [], iak sjedim u drugoj klupi [ne bum mogla niš prepisivat] nije tak loše...iza mene su matija i dina i jučer su me cijeli sat pod kemijom zaljevali s vodom...tak da mislim da ni tu nebu bilo tak loše sjedit, bar bu bilo ful zabavno...iak ne bum fakat mogla niš prepisivat jer sjedim s almom, a ni ovi oko mene nisu baš prepametni[bez uvrede ljudi]...
no, u zadnje vrijeme mi je tak teško...neam vremena za ništa...i ono s onom frendicom iz prošlog posta, nije dobro...ooo neee...jučer smo imale španjolski i ona je prije toga došla do mene...onda smo se samo gledale i progovorile međusobno samo 3 riječi...doslovno...mi više neamo zajedničkih tema za razgovor, totalno smo se udaljile... fakat mi je žao zbog toga, al kaj sad??? život ide dalje...sumnjam da je njoj uopće stalo do našeg propalog prijateljstva, našla je nove frendove i sumnjam da sad tuguje za mnom...tak da se ne isplati oko toga živcirat, imam i ja još puno dobrih frendova...iak mi je malo žao zbog svega, al doro...
kaj se tiče ljubavi, neću komentirat...nisam više u ništa sigurna...

no morala bi ići ja sad polako...hvala svima kaj komentiraju, iak komentara nea baš previše, al ipak hvala svima...ne mogu vam sigurno obećati kad će biti novi post jer fakat neam vremena... školaaaaa...no, odoh sad...pozdraf svima koji čitaju moje dubokoumne inspirirajuće postove... ciao ljudi

EDIT
e ljudi fakat moram editirat jer post sam napisala dok još nisam saznala za ovo...ljudi moji, ode nam toše...iako ga inače ne slušam, fakat je grozno to što mu se dogodilo...mislim tip je imao 26 godina, toliko je još toga bilo pred njim, cijeli život mu je bio otvoren...ja sam fakat šokirana...eto u šta nam se pretvorila svakodnevnica- samo nesreće i ružne stvari nam se događaju...stvarno mi je žao jer toše to nije zaslužio...ovim putem željela bih izraziti sućut cijeloj njegovoj obitelji...i evo nešto za kraj za našeg tošu: srce nije kamen, ne srce nije kamen, da ga samo baciš iz kaputa kao kartu poslije puta, srce nije kamen...

ponedjeljak, 08.10.2007.

...when you call on me, when I hear you breathe, I get wings to fly, I feel that I'm alive...



hej svima!!!!
joj, baš mi je dobro došo ovaj slobodni ponedjeljak...trebalo bi ovak bit svaki tjedan..
ne znam o čem da pišem...nije mi se niš posebno događalo ovih dana...al moram se pohvalit da mi je u školi savršeno krenulo...imam već tri petice u imeniku, al taj će niz zicer pokvarit test iz talijanskog al kaj sad...i sutra se javljam povijest tak da mi držite fige...eto tako, budite malo ljubomorni na moje tri petice
no, malo se bediram zbog jedne cure...moja best frendica iz osnovne...bile smo si fakat super cijelu osnovnu školu, prošle godine išle smo zajedno na more, bile smo nerazdvojne...onda je došla srednja škola i svaka je krenula svojim putem...ona je otišla u trgovačku, a ja u gimnaziju...al, bez obzira na to, mi smo si ostale dobre i viđale smo se svaki vikend...i dalje smo si bile super, ove godine opet sam išla s njom na more i bilo nam je loooodoooo...no otkako je počela škola (ove godine), sve se nekak promijenilo...više se uopće ne viđamo, samo ponedjeljkom kad imamo španjolski...ona je počela izlazit s nekim ljudima koji meni i nisu baš dragi, počela je ići na mjesta koja baš i nisu za mene, ma cura se totalno promijenila...tako smo se nekako udaljile...više ju uopće ne prepoznajem, kao da je to neka druga osoba...imam osjećaj da joj se više ne mogu povjeriti, kao da to više nije ona ista cura s kojom sam se još prije mjesec i pol ludo zabavljala...tako se promijenila...ne znam kaj da radim...mislim da i ona isto kao i ja osjeća da se sve više udaljujemo jedna od druge, ali što je najgore, mislim da nju uopće nije briga...ona je našla novo društvo, nove frendove s kojima se svaku subotu opija dok ja razmišljam o našem propalom prijateljstvu...fakat mi je žao ako će se cura, koja je znala sve moje tajne i probleme, udaljiti od mene bez imalo žaljenja...do jučer sam još mislila da se mogu osloniti na nju, a onda...danas fakat ne možeš naći dobre frendove...dobro, sad sam ja zbog jednog propalog prijateljstva odmah prestala vjerovat u ljude...imam ja još puuuuno dobrih frendova, ali zašto se ja uvijek moram razočarati u one u koje sam imala najviše povjerenja?!? ...........
kad smo već kod frendova, samo da još napomenem da mi je u školi fakat super...i drago mi je što bar tamo imam ljude u koje imam povjerenja, s kojima mi je lijepo i za koje se bar nadam da su mi pravi frendovi...jer nakon ovoga više u ništa nisam sigurna... ... ...jedan dan me profa iz talijanskog stavila sjedit s kikijem, mojim najboljim frendom, i bilo nam je tak super...neš smo se zaebavali i ja sam se počela smijat i profa me prozvala da pročitam neki text... i ja od smijeha nemrem pročitat...e da ste to vidli...živi smeh
no, ovaj post se odužio i niko ga nebu čital...al sam da znate, meni bi bilo fakat drago da pročitate sve postove, a ne da sam bezveze komate...
odoh sad...pozdarf ANČICI (moja best frenduša iz razreda, preprepredobra cura) i onoj curi koju sam spominjala u postu, jer se fakat nadam da ćemo uspijeti spasiti neše prijateljstvo...no, ako njoj nije stalo ne znam hoće li nam to uspjeti...i pozdraf svim mojim čitateljima...pozZz